ZAŠTO SE ZA TETKU KAŽE DA JE KAO “DRUGA MAJKA”?

Priča koju vam donosim je istinita i samo moja, ali sam ju odlučila podijeliti sa vama jer je toliko čarobna, nesebična, puna ljubavi i emocija… iz razloga što je meni toliko posebna.

Pa, da krenem… Prvo vam želim reći da sam prije tog prvog, posebnog dana, bila neemotivna osoba koja bi puštala suzu u slučaju najveće boli i rane, ili ‘pak prevelike doze bijesa. Djecu nisam voljela, niti sam ju doživljavala. Nisam čak ni razmišljala o majčinstvu. Cigarete su mi bile najveća ljubav, najveći porok i ono čega se ni za šta na svijetu ne bih odrekla. Nikoga nisam doživljavala kao nešto posebno u životu. Ni za koga nisam pomišljala da je vrijedan mog truda, vremena i pažnje. Mog života. Da kažem da bih život dala za tu osobu, a da stvarno tako i mislim.

Nakon poslovnog puta na Jahorinu i niza dešavanja, stigla sam u stan. Dok je zet kunjao na kauču uz televiziju, sestra je ležala u sobi na krevetu. Sva “puna doživljaja” uletjela sam u sobu, da joj kao svojoj drugarici ispričam šta sam sve vidjela, čula, doživjela. Dok sam joj pričala brzinom svjetlosti, kako bih sve stigla izbaciti iz misli u kratkom vremenskom periodu, ona je jedva gledala na oči. Pauze u govoru sam pravila samo kako bih joj rekla “Ne spavaj! Slušaj me!”, da bi u nekom trenutku tog brzog i smaračnog monologa, zet ušao na vrata sa rečenicom “Kad završiš, sestra ti ima nešto važno za saopštiti”. Odmah sam stala. Upitala sam “Šta?”. Tada sam čula ono što sam godinama željno očekivala, s obzirom da imam dvije starije sestre, a to su riječi: “trudna sam”. Šok! Dali su mi sliku ultrazvuka da pogledam. Sjedeći na podu i držeći tu sliku, meni nejasnu, sa svim nekim lječničkim izrazima, opet meni nejasnim, plakala sam. Tresla se i jecala. Suze su lile. To su bile suze sreće. Nisam mogla prestati. Nisam znala šta se sa mnom dešava, a nisu ni oni. Kada su me upitali zašto plačem, nekako sam izustila smiješnu i emotivnu rečenicu: “Vi nemate pojma koliko sam ja srećna, ali ne znam zašto plačem”. To je bio taj dan. Taj prvi, poseban dan u mom životu.

Odlučila sam se promijeniti. Ostavila sam cigarete, posvetila sam pažnju i brigu sestri i tom malom stvorenju u njoj. Devet mjeseci je proletjelo u iščekivanju. Stigao je i dan poroda, dan kada nisam mogla na poslu napisati niti jednu normalnu rečenicu jer sam hodala po prostoriji kao da ću jaje snijeti. Taj drugi, poseban dan u mom životu.

Čekala sam da mi jave tu veliku vijest. Sestra je ušla u rađaonu, a ja sam osjećala čudnu napetost i bol u trbuhu. Bila sam uplašena i nestrpljiva jer je taj sam proces porođaja za svaku ženu najteži, najbolniji, ali i najljepši dan u životu. Konačno! Rodila se naša zvjezdica! Pozvala sam sve najvažnije ljude u životu da im kroz suze i osmijeh opišem svoju sreću!

Malo po malo, stiglo je i vrijeme posjete, pa smo svi zajedno otišli da ih vidimo. Kada sam ugledala zeta, plakala sam, kada sam ugledala sestru, plakala sam. Kada sam ugledala nju, vrijeme je stalo! Pomislila sam… vidite tu malu golubicu, malu pahuljicu, malog anđela, to malo tijelo koje izgleda kao neka lutka sa izloga, ali koja diše i gleda. Shvatila sam da je svrha cijelog života upravo to malo biće. Jer to malo biće devet mjeseci živi u vama, a onda pored vas. “Božanstvena je ljudi moji!”, rekla sam u trenutku.

Imala sam sreću da budem uz sestru svih tih prvih dana. Da vidim kako jedna mala beba raste iz dana u dan, kakvi ju to grčići muče, kakve pjesme voli, kako se smiješi. Kada bi se osmjehnula, svi bismo se osmjehnuli, kada bi plakala, svi bismo plakali. To je jednostavno tako. Sestra se naslušala svih “bapskih priča”, savjeta, primjedbi i komentara i znate šta? Došla sam do tri velika saznanja. Prvo, da je moja sestra jedna velika, hrabra i sjajna majka, te da joj se divim. Drugo, da je majčinstvo najteža životna uloga, ali i najljepša. Treće, da uloga tetke ne može parirati ulozi majke, ali da joj uvijek može uletjeti kao zamjena i pomoć, jer ona to stvorenje gleda kao svoje vlastito dijete.

Zašto se za tetku kaže da je kao “druga majka”? U svom ovom Pahuljčicinom (taj sam joj nadimak ja dala) odrastanju, ja sam na nju gledala kao na svoju krv, na biće koje je boravilo u tijelu moje rođene sestre, kao na život koji je nastao zahvaljujući meni dragim ljudima. Svako buđenje pored nje je bilo najljepše buđenje, svaki njen pogled bi otopio sve boli u meni, svako njeno gugutanje, smijanje bi mi pretočilo loše u lijepe misli. Svaki njen dodir je budio ljubav u meni. Kad god bih provodila trenutke sa njom ja bih ju ljubila, mazila, pričala joj priče, pjevala joj pjesmice (izmišljene, jer dječije nisam znala). Stalno ju fotografisala i snimala, te škrto čuvala svaki taj trenutak da ne bi nestao iz mog kutka misli i sjećanja. I znajte, uvijek ću svaki trenutak sa njom čvrsto i zasigurno pamtiti.

Vrijeme leti. Pahuljčica će uskoro napuniti svojih šest mjeseci dječijeg života. Počela je pjevati, nekim svojim bebećim notama. Počela nas je grliti, pružati ruke. Još malo će moći i sjediti… puzati… Još malo će ona biti jedna velika, pametna i prelijepa djevojka. Sada ju ne viđam svaki dan, ali barem jednom sedmično – da. Vjerujte da svaki put kada ju ugledam meni se oči ispune suzama radosnicama. Svaki put kada ju dodirnem, poželim ju ponijeti sa sobom kući i čuvati kao svoje oči. Podariti joj svu svoju emotivnost i ljubav, pažnju i nježnost koju je ona izazvala u meni. Ali, ja sam samo tetka i tek sada shvatam da će moje vrijeme stići onda kada i ja postanem majka. Sada sam druga osoba. Osoba puna ljubavi. Osoba koja razmišlja o porodici i majčinstvu. Osoba koja na djecu gleda drugim očima. Koja shvata posebnost postojanja jednog živog bića. Posebnost ljudskog života.

Sada shvatam zašto su tetke toliko srećne žene, zašto kada postanu majke toliko mnogo znaju o djeci i životu, zašto su uvijek tu kada ih drugi pozovu …  zašto za njih kažu da su kao druge majke.